U naselju koje urla kao razglas bez duše,
gde se praznik rada slavi neradom misli
i radom zvučnika,
ja sam danas ribala sopstveni život.
Dok su se sa svih strana razlivale pesme
o ljubavi, rakiji i izdaji,
ja sam iz frižidera vadila
dve godine zaborava
i prala ih deterdžentom kao da su krivica.
Podovi su lepljivo ćutali,
prozori su gledali tuđu slobodu,
a ja sam, kao dobrovoljni radnik sopstvene sudbine,
odradila smenu bez pauze.
Išijas je dao otkaz na nekoliko sati —
verovatno iz solidarnosti sa kapitalizmom.
Sin je dolazio u epizodama,
kao serija koja se ne gasi:
devet godina ljubavi u raspadu,
dvanaest godina dima u plućima,
i ja —
kao ustanova otvorena 24 sata.
Majka.
Psihijatar.
Tehnička podrška za život koji se resetuje.
U nekom trenutku
više nisam znala gde prestajem ja
a gde počinje tuđa bol.
Napolju — buka koja glumi život.
Unutra — tišina koja ne sme da progovori.
Kad se sve završilo,
kad su i zvučnici ostali bez daha,
stajala sam pod tušem
kao da spiram nevidljive slojeve dana.
I onda — kvar sistema.
Suze, bez dozvole.
Bez objašnjenja.
Bez ideologije.
Prvi maj.
Praznik rada.
Radila sam.
Bez sindikata, bez plate, bez parole.
Večera je bila skromna,
ali moja.
Jedina teritorija koja još nije okupirana.
I negde između dva zalogaja
shvatila sam:
nije problem u buci.
Problem je što se čovek navikne
da živi u njoj. 1. maj 2026

